Na pragu novog vremena - Obrazovanje, Sir Ken Robinson



Učenici nemirnog duha i tijela ne dobivaju podršku kako bi oplemenili svoju znatiželju i neobuzdanu energiju, već su zanemarivani, pa čak i stigmatizirani. Na taj način djecu odučavamo od kreativnosti.

Ovaj članak tek je dio njegovog izlaganja na TED konferenciji 2006. godine, tijekom kojeg je na duboko dirljiv način upozorio da nam treba školski sustav koji će poticati i razvijati kreativnost jer ona je danas u školi jednako važna koliko i pismenost.

Djeca koja sada kreću u školu ići će u mirovinu oko 2068. godine. Usprkos svim futuristima, nitko ne zna kako će svijet izgledati čak ni za pet godina. A ipak se očekuje da ih obrazujemo za taj svijet!

Ne govorite li engleski, ništa strašno - ljubaznošću Predraga Palea ovaj nadahnjujući govor ima i hrvatski prijevod.

Putujući po svijetu, pripovijeda Sir Ken Robinson, otkrio sam da svi obrazovni sustavi imaju istu hijerarhiju predmeta. Svi. Bez obzira u kojoj zemlji. Očekujete da će biti drukčije, ali nije! Na vrhu su matematika i jezici, onda društveni predmeti, a na dnu umjetnost.

Svugdje na svijetu, i skoro u svakom obrazovnom sustavu, postoji hijerarhija i u umjetnostima. Likovni i glazbeni odgoj uobičajeno imaju viši status od glume i plesa.

Ne postoji javni obrazovni sustav koji djecu poučava plesu svaki dan, na isti način kao što ih poučava matematici. Zašto?

Mislim da je to izuzetno važno pitanje. Matematika je bitna, ali je i ples. Djeca plešu cijelo vrijeme - ako im dozvolimo. Svi bismo mi to radili, samo da smijemo. Svi imamo tijela, zar ne? Ili sam nešto propustio?

Nažalost, ono što se zbiva kako djeca odrastaju jest da ih sve više obrazujemo samo od pojasa na više. A onda se koncentriramo na njihove glave. I to pretežito samo na jednu stranu mozga, i to lijevu.

Kada bi Marsovac posjetio naš obrazovni sustav i pitao: “Koja mu je svrha?”, mislim da bi zaključak bio - gledajući rezultate: tko u njemu zaista uspijeva, tko napravi sve što se od njega traži, tko dobiva pohvale i nagrade, tko je pobjednik - morali bismo zaključiti da je cijela svrha javnog obrazovanja proizvesti sveučilišne profesore. Zar ne?

Oni su ti koji jedini u svemu tome uspijevaju. I ja sam bio jedan od njih, znate. Ja volim sveučilišne profesore, jako ih volim, ali ne bismo ih trebali smatrati krajnjim postignućem ljudske vrste.

Oni su samo oblik života, i to samo jedan oblik života. I ima nešto čudno u vezi s njima, a kad to kažem, kažem iz ljubavi prema njima. Iz svog iskustva mogu reći da je nešto čudno sa sveučilišnim profesorima - ne svima, ali tipično - oni žive u svojoj glavi.

Žive tamo gore, i pomalo samo na jednoj strani (lijevoj). Nekako su odvojeni od tijela, pomalo doslovno. Svoje tijelo smatraju prijevoznim sredstvom za svoju glavu, zar ne?

To je način da njihove glave stignu na sastanke. Usput budi rečeno, ako želite pravi dokaz vantjelesnog iskustva, otiđite za vrijeme neke konferencije uvaženih profesora u diskoteku za vrijeme trajanja završne večeri. Tamo ćete vidjeti odrasle muškarce i žene kako se nekontrolirano migolje, izvan ritma, čekajući da to prođe kako bi otišli kući i napisali referat o tome.

Naš je obrazovni sustav zasnovan na ideji o akademskim sposobnostima. I za to postoji razlog. Evo kako je cijeli sustav konstruiran. Prije 19. stoljeća nisu postojale javne škole. Svrha zbog koje su uspostavljene je da zadovolje potrebe industrijalizacije.

Hijerarhijska podjela predmeta počiva na dvije ideje. Kao prvo, na vrhu su predmeti koji će vam biti najpotrebniji na radnom mjestu. Zbog toga su vas vjerojatno u školi dobronamjerno odgovarali od onih stvari koje su vam se sviđale, s objašnjenjem da vjerojatno nećete naći posao radeći ih.

Zar ne? Pusti glazbu, nećeš biti glazbenik. Pusti slikanje, nećeš biti slikar. Dobronamjeran savjet - ali danas suštinski promašen.

Jer cijeli je svijet danas u velikom u preokretu i ne možemo više dopuštati da mnogi talentirani, briljantni, kreativni ljudi misle da oni to nisu jer ono u čemu su bili dobri u školi nije bilo cijenjeno ili je čak bilo osuđivano.

Obrazovanje je jako važno. Iskonski važno jer od njega očekujemo da će nas odvesti u budućnost koju danas uopće ne možemo pojmiti. Obrazujemo ih za nezamislivo, stoga podučavajmo ih kreativnosti.

Razmislite, djeca koja kreću u školu ove godine ići će u mirovinu 2068. Nitko nema pojma - usprkos svim glasovitim stručnjacima - kako će svijet izgledati za pet godina. A ipak se očekuje da ih mi obrazujemo za taj svijet!

Sva djeca imaju nevjerojatnu sposobnost inovacije. I ogromnu nadarenost. A mi ju kroz naš školski sustav sustavno odbacujemo. Vrlo nemilosrdno.

Želim da promišljate o obrazovanju i da promišljate o kreativnosti. Vjerujem da je kreativnost danas jednako važna u obrazovanju, kao i pismenost. I trebamo se prema njoj jednako odnositi.

_____________________________

Via Positiva, Broj 101/2009 - Zašto volimo TED
Izvor: Govor Sir Kena Robinsona na TED konferenciji

Ako imate 19 min i 21 sec otpratite kompletan nastup gosn. Robinsona. Dobar stendap šou. Hvala Valentini Zavišić i Biljani Janjić :)