Pop-glazba počela me zanimati još otkako sam krenuo u osnovnu školu. Nisam imao starijeg brata ili sestru da mi otkrije Stonese, Hendrixa, Doorse ili Zeppeline, pa su se na starom češkom Supraphone gramofonu - vjenčanom poklonu mojim roditeljima iz 1966. godine koji je izgledao poput malog koferčića - uglavnom vrtjeli Beatlesi, Abba, Sweet, Status Quo, Bay City Rollers i Smokie. Sa sedam-osam godina bio sam smrtno zaljubljen u Suzie Quatro, ali zapravo ništa me od te, pretežno teen-pop glazbe ranih 70-ih nije drmnulo kao ono što će uslijediti potkraj tog desetljeća.

Nemam slonovsku memoriju i ne mogu se sjetiti kako se sve to dogodilo, ali jedno pouzdano znam - u jesen 1979. neka druga pop i rock-glazba posve mi je preokrenula život. Te jeseni opsesivno sam počeo slušati “Po vašem izboru”, “Stereo ramu za diskofile”, “S domaće pop-scene” koje su na Radio Zagrebu uređivali i vodili Dražen Vrdoljak i Ante Batinović i počeo otkrivati grupe i pjevače o kojima do tada nisam imao pojma
.
OrWo kazete

Ako me sjećanje ne vara, iste su mi jeseni baka i djed s minhenskog Oktoberfesta na poklon donijeli Grundigov kazetefon, pa sam Ramonese, Pistolse, The Clash, Stranglerse, Costella, Specialse, Madness, Joy Division i sve ono zanimljivo što sam čuo na radiju mogao snimiti na kazete, uglavnom OrWo koje je stari dofurao iz Istočne Njemačke. Stara je postala zadužena za opskrbu pločama iz centra Zagreba u koji sam kao dvanaestogodišnji klinac iz predgrađa išao tek sporadično. U Gajnicama je poniklo dvanaest-trinaest pankera i uglavnom smo kao pleme bili antiprotivni svemu, a pogotovo gajničkim haškićima.

Ako i nismo često išli u centar grada, on je dolazio k nama, na jedan ili dva novinska kioska u kvartu. Polet smo ispod klupe čitali kao Bibliju, otkrio sam Džuboks, Glavan je pisao za Studio, a saznao sam i da se ljudi koji su u Jugotonu bili zaduženi za objavu albuma koji su mi se najviše svidjeli zovu Veljko Despot i Siniša Škarica. Nije mi još sve bilo jasno, ali kad sam negdje na radiju čuo i snimio “London Calling”, naslovnu pjesmu dvostrukog albuma The Clasha s kraja 1979. godine, a koji će kod nas izaći 1980. i zato u našoj kolektivnoj memoriji ostati upamćen kao prvi bitan album 80-ih, transformacija je bila potpuna. Punk i novi val potpuno su me uzeli pod svoje. Srećom, bližio se završetak osnovne škole, odlazak u grad i upoznavanje novih prijatelja i nove glazbe, a za četrnaesti sam rođendan dobio pisaću mašinu da bih na njoj počeo pisati prve tekstove o rocku. No, “London Calling” bio je onaj presudni okidač nakon kojeg u mom životu ništa više nije bilo i moglo ostati isto.

Razlozi za sukob sa svima

Koliko sam znao engleskog, hvatao sam tekst te čudesne pjesme o dalekome Londonu i zamišljao kako će izgledati svijet o kojemu pjeva Strummer. Postalo je malo lakše kad sam napokon, uz novi, pravi gramofon - isprsio se stari i kupio Rotela - nabavio album “London Calling” na čijem vanjskom omotu Simonon razbija bas gitaru, dok su na unutarnjim omotima bili ispisani svi tesktovi pjesama. Poslije sam naučio da su slova na tom vanjskom omotu namjerno bila preuzeta s prvog albuma Elvisa, no meni su bitniji bili tekstovi pjesama. Mantrao sam ih i pokušavao proniknuti u njihovo značenje. Shvatio sam da Strummer pjeva o ledenome dobu, nuklearnim strahotama, poplavama, suncu koje se gasi, žitu koje ne raste, policiji koja udara na vrata, živopisnim likovima u kvartu, “španskim borcima”, RAF-u i ETA-i, supermarketima u kojima se lako izgubiš, a kakve sam samo vidio u Trstu gdje sam godinu-dvije poslije (milsim u Coinu) pokušao ukrasti singlicu Iana Duryja, revolucionarnom rocku i represiji, marketingu i Coca-Coli, smrti ili slavi.

Pojačano prvim slikama benda koje sam vidio, a poslije i filmom “Rude Boy” koji sam s Arsenom Oremovićem išao gledati valjda šest puta - od toga jednom u Domu JNA - zamišljao sam The Clash kao neke gradske desperadose, ulične borce za pravdu, rock’n’roll idealiste koji ne nude snove nego razlog za konfrontiranje sa svime što ti se u svijetu ne sviđa. Naravno, sve nam se to s The Clash i “London Calling” događalo u svojevrsnoj inverziji.

Proročanski album

Strummer je pjevao o potrebi za socijalnom pravdom u kapitalizmu koji samo što nisu preuzeli Thatcherica i Reagan, a mi smo živjeli u socijalizmu koji nam je išao na živce krutošću, birokratizmom, poltronizmom i jednoumljem. Nije bilo dobro ni jedno, ni drugo, baš kao ni danas. Ipak, kad sam dobio taj “poziv iz Londona”, spremno sam se odazvao, a poslije shvatio da smo u Zagrebu ranih 80-ih odrastali slično klincima u engleskim gradovima, daleko sličnije i u kulturološkom smislu povezanije sa zapadnjačkim liberalizmom, nego što je to slučaj s klincima u Zagrebu danas. Punk, post-punk i novi val bili su zagrebačka, riječka, ljubljanska i beogradska priča koliko i londonska, mančesterska ili njujorška.

Gledano iz današnje perspektive, Strummer je posve bio u pravu poručivao nam je zašto je kapitalizam nepravedan, atavistički i bolestan, a što posebice vrijedi za duštvo u tranziciji, zahvaćeno još i tehnološkom revolucijom, outsourcingom poslova i umiranjem industrije. Danas, kad smo ostali bez radničkih prava i socijalne sigurnosti kojih smo se olako odrekli za “šaku staklenih perli” iz supermarketa za koji ionako nikada nemamo dovoljno novca, kad “policajci i lopovi” šeću ruku pod ruku pred našim nosevima, a “poduzetnici” s “političarima” peru lovu, sve nam je to bolno jasno.

Globalno, to je postalo jasno kad se bjesomučnim konzumerizmom, burzovnim mešetarenjem i samo profitom pogonjeni neoliberalni kapitalizam raspuknuo poput balona od sapunice i cijeli svijet potegnuo u krizu i recesiju, najveću od Velike depresije kasnih 20-ih i ranih 30-ih godina prošlog stoljeća, a koja je iznjedrila Hitlera, nacizam i Drugi svjetski rat. Naravno, ne treba idealizirati Strummera, Jonesa, Simonona i Headona. Kao ljudi imali su niz slabosti, mana i ovisnosti. Ipak, njihove pjesme činile su nas boljima a “London Calling” proročanskim albumom. Nažalost, danas to čine rijetki, a gotovo nitko, osim Springsteena, tako uvjerljivo kao The Clash, čije su pjesme s “London Calling”, ali i drugih njihovih albuma, bile poziv na razmišljanje o politici i ekonomiji, socijalizmu i kapitalizmu, rasizmu i fašizmu, represiji sistema i slobodi pojedinca, pravdi i nepravdi, globalnim ekološkim katastrofama koje su posljednjih godina naša stvarnost.

Heroj radničke klase

Iako dijete nižerangiranog diplomata, Strummer se na “London Calling” ukazao kao onaj ultimativni “working class hero” o kojem kao da je pjevao Lennon. Iako je govorio da nema rješenje za sve što muči njega, Britaniju i svijet, bio je vizionar koji je poticao na razmišljanje svojom glavom i beskompromisno zauzimanje stavova, kad treba i protiv matice društva koja je načešće pogubna. U tom smislu, a poslije sam čuo od mnogih ljudi nešto slično, pa čak i od engleskog pisca Johna Kinga (čiji su romani “Panker” i “Tvornica nogometa” prevedeni u nas), Strummer me odgojio više nego škola, pa čak i moj stari koji bi se do zadnjeg zareza složio sa Strummerovim političkim svjetonazorom. Nakon “London Calling” Joe Strummer postao je moj duhovni otac, uzor, ideal i smjernica, a pjesme The Clasha zamjena za religiju koja mi ionako nikada nije trebala. Usto, The Clash su na “London Calling” podjednako revolucionarno bili raspoloženi i u glazbi. Punk-rock, tri akorda, brzi ritam i ulična rebelija bili su njihovo polazište, ali “London Calling” bio je i ostao jedna od najvećih i najkreativnijih sinteza u povijesti popularne glazbe. Rocka-billy, rhythm & blues, soul, reggae, jazz i more drugih stilova provučeni su kroz optiku punk-rocka i osobnost The Clasha kao bande četiri jaka pojedinca koji su osjetili potrebu proširiti područje borbe, a time i vlastite glazbe. “London Calling” ubrzo me uputio na svu silu nove, ali i stare glazbe koju sam počeo promatrati kroz duh punka. Suština punka ionako nikada nije bio “look” ziherica i irokeza, nego “uradi sam” etika, ljevičarstvo, oslobađanje pojedinca, a potom i društva od nametnutih stega - političkih, korporativnih, religijskih.

U glazbenom smislu za mene su punk i agit-folk Woodyja Guthrieja, i opijanje Hanka Williamsa, i klavir Jerryja Lee Lewisa, i elektrifikacija Dylana, i rasturačina Stoogesa i MC5, a poslije i Black Flaga i Nirvane ili rudimentarnost White Stripesa i ljevičarski multikulturalizam Manu Chaoa.

Bratstvo sa Springsteenom

Ili što bi rekao Don Letts, legendarni reggae DJ i redatelj filmova o The Clash: “Sex Pistols prvi su krenuli glavom kroza zid, ali Strummer nam je dao razlog zašto to treba činiti. Možda zvuči naivno, ali čini mi se da svijetu danas hitno treba jedan takav bunotvnički duh kakav je bio Strummer kao čovjek koji ne želi biti pasivni potrošač, nego voditi brigu o sredini u kojoj živi, o ljudima, o planetu. Neka i zvuči naivno, ali trebaju nam takvi ljudi. Woody Guthrie, Bob Dylan, John Lennon, Bob Marley, pa Joe Strummer i tko sada, tko sada? Najveći problem današnjice je gunđanje. Svi se nešto žale, ali nitko ništa ne poduzima. Neki mlađi ljudi mi kažu da zvučim poput ljutitog starca, a ja im kažem da tako zvučim jer mladi nisu dovoljno ljuti i bijesni”.

Na “London Calling”, tako mi se činilo tada, a slično mislim i danas, The Clash su se ukazali poput romantičnih revolucionara kako bi ih romansirao Hemingway, ali i veliki motivatori poput Springsteena s kojim su gajili uzajamno štovanje, još otkako je Strummer bio na prvom Springsteenovu koncertu u Londonu 1975. godine, a posebice otkako su u razmaku od desetak mjeseci objavljeni “London Calling” i Springsteenov “The River”. To su ujedno dva najbolja dvostruka albuma u povijesti rocka, dvije veličanstvene freske o teškim vremenima za svijet i radničku klasu koja je u posljednjih 30 godina izgubila uporište i snagu kakvu su opjevali i prizivali Strummer u Londonu i Springsteen u New Jerseyju.

Igrom slučaja, to su i dva albuma koja su - kad sam navršio trinaestu - najviše utjecala na moj život, svjetonazor i političke stavove, albumi kojima se često i rado vraćam, a ne samo o nekoj obljetnici. Glazba, kažu neki, ne može promijeniti svijet. Ipak, glazba može promijeniti nečiji život. Može li se od glazbe tražiti više i ne mijenja li time glazba svijet jer, kvragu, pa nisam ja valjda jedini kojemu je “London Calling” trajno promijenio, pa čak i odredio život?

Jutarnji list, Aleksandar Dragaš
Objavljeno: 02.01.2010

________________________
Hvala Mirsadu Mehinagiću