| |
Kulturni dodatak
DVE DECENIJE OD RUŠENJA BERLINSKOG ZIDA
Zid je bio poliglota
Slobodan Šnajder
Kad sam ga vidio prvi put, i Zid i ja bili smo još u punoj snazi: sredinom osamdesetih. On je imao 25 godina, ja četrdeset. Podignut je 1960, jednoga dana i jedne noći; pjesnik bi kazao, „Niotkoga iz dubine gledan, zid jedan...“ Stih je mnogo ljepši, i umjesto zida u stihu stoji oblak.
Uistinu, oblačno je bilo nad DDR-om skoro uvijek. Oblačan je bio i dan kad smo se moj prijatelj, izdavač i autor Nenad Popović, i ja njegovim automobilom vozili prema istoku; Rajhstag, ostao nam je s lijeve strane, mi smo išli prema Brandenburškim vratima. Odjednom, okomito preko aleje, pred nama se ispriječi On. Gospon Zid. Ulica je tu prestajala; bila je široka, lako je bilo zamisliti gust promet koji je nekoć njome tekao. Na primjer, još u doba kada su srce grada Berlina, kojega Hitler nikada nije pokorio, novinski izdavači, najveće banke bili na Potsdamskom trgu u koji se ulijevalo 27 tramvajskih linija, a koji je sada, sredinom osamdesetih, bio jedna livada; eventualno ostaci ostataka, jedan trijem nekoć poznatog hotela „Esplanada”. Pričalo se da u trijemu živi neki čudak sa svojom kozom. Berlin je uvijek bio pun čuda.
Današnji, preuredeni Potsdamer plac izgleda kao ruska raketna baza iz šezdesetih.
No najveće, premda i najtužnije, berlinsko čudo bio je Zid.
Taj nam se prepriječio na putu, kao golemi balvan od betona. Vidjeli smo „Volkospoliziste” kako cupkaju u svojoj karauli; u Berlinu znaju puhati hladni vjetrovi. Popeli smo se i mi na jednu osmatračnicu, naravno na zapadnoj strani. Ulaznice nisu naplaćivane, nismo u Raguzi.
Već smo u Berlinu i gledamo, zaprepašteni, u njegovu znamenitost. Sredinom osamdesetih ona se doima jednako onako stamenom i trajnom kao Minčeta i zidine dubrovačke.
No te se noći, sredinom osamdesetih, pucalo oko Zida, kod Potsdamskog mosta. Bilo je i žrtava. U stvari, pucalo se oko Zida skoro uvijek od šezdesete naovamo, i uvijek je bilo žrtava. Tu je palo nekoliko stotina neuspjelih prebjega.
Pamtim svoju reakciju: To ne može biti! To ne može tako ostati! Jer je potpuno suludo!
Zečevi, možda plašljivi ali pametni, nisu držali baš ništa do ljudskih podjela i njihovih zidova. Cijelo vrijeme skakutali su amo-tamo, preko najčuvanije granice na svijetu, iz jednog bloka u drugi. Prije bih rekao, bili su odvažni.
No trebat će još punih pet godina da se zečevima pridruže i ljudi.
Zid je sa zapadne strane bio jako išaran; praktički, nijedan njegov centimetar nije bio bez neke poruke: zvat ću ih, po slavnom filmu, njemačkim grafitima..
Ali Berlin, taj teško branjeni otok u moru hladnoga rata, upravo je zbog svoje fizičke zatvorenosti njegovao internacionalizam kakvog u Evropi tada nije bilo. Taj je otok bio uistinu svjetski grad. U njemu su se sklonili američki vojnici koji nisu htjeli u Vijetnam; također i njemački mladići koji nisu htjeli u Bundeswehr. Berlinska scena bila je ostala živa i potentna, kao u zlatnim dvadesetim, u onim godinama koje su tako začarale jednog Fasbindera. Doduše, sam Aleksandarplac bio je tuga i jad. Bio je na istoku, što nije dobra preporuka. No trgovi obično ne bježe.
Otud su i grafiti na Zidu bili ispisani na svim mogućim jezicima. Berlinski zid bio je poliglot; uistinu, tu su, na površju Zida, u najživljim bojama, šumjeli svi jezici modernoga Babilona, ili moderne Sodome; potonje bi Fasbinder više cijenio.
Jedan od natpisa dobro sam upamtio, ne samo zato što sam ga prilično dobro mogao razumjeti. On je, naime, bio ispisan na jeziku „jugoslavenskih naroda i (nekih) narodnosti“, koji je u tom momentu, sredina je osamdesetih, još uvijek jedan, premda vrijedan, jezik, s više imena. Odmah nakon pada Zida, raspao se i taj jedan i jedini jezik. Taj jedan i jedini jezik progoni danas cijeli čopor od nekih pet ili šest jezika; svakako u slučaju tih „progonitelja“, ne radi se o zečevima.
No premda se taj jedan i jedini jezik raspao, natpis koji sam pročitao na zapadnoj strani berlinskoga Zida razumjeli bi, čak i kad to izričito ne bi htjeli, svi vinovnici njegova rasapa u našoj bivšoj domovini. Ima u svijetu takvih slučajeva, premda ih moramo smatrati bizarnim, i to što takvih slučajeva naprosto ima, nije neki dokaz u njihovu korist. Dakle, nažalost, ima takvih jezika.
No vraćam se anonimnom pučkom majstoru i njegovoj poruci.
Ukratko, na Zidu se kočila sažeta formulacija koja je išla ovako: „JEBO ZID!“
U jarko šarenoj poliglotiji, gdje je, dakako, kao i uvijek, dominirao engleski (FUCK THE WALL! – u beskrajnim se varijantama i verzijama na njemu ljeskao Šekspirov profinjeni instrument), na istaknutom mjestu, kao da se htjelo odati poštovanje jednom ipak egzotičom jeziku, isticala se i naša, domaća riječ. Pače, reč. Jako je ona dejstvovala, te je ujedno bila i prilično znakovito učinkovita.
Mislim da poruka nije bila ispisana u duhu „vojničkog humora“, niti šatrovačkom naprosto. Bila je više od toga, bila je melankolična. Ta je poruka bila gesta rezignacije. To je onaj trenutak prosvjetljenja (lucida intervalla!) kada anonimni, narodni majstor shvati, te odbaci na smetlište onu četku kojom je konturirao svoju poruku, i to je baci od gađenja pomiješanog s rezignacijom, i jednom dozom melankolije. U osamdesetim već se stalo ugadati instrumente za Balkan-bluz, premda su tek vrlo rijetki mogli pojmiti da su ti instrumenti nišanske sprave, orkestracija da će biti vrlo bogata, i veoma – zvučna. Ukratko, iz ruševina jednoga Zida, iz simboličnog pepela jednog sustava koji nije mogao preživjeti, kao mnogima poželjne Žar-ptice, osovljuju se, podižu u zlokobne okomice, mnogi zidovi. Sad je na redu Bosna kao finale ovog neveselog „neimarstva“.
U toj pregnantnoj poruci – „Jebo Zid!“ – možda je bilo već i saznanje da će taj Zid (jednom) pasti, ali da ćemo mi, na našim stranama, nošeni golemim entuzijazmom zbog tog njegovog pada, podići nove zidove, i do danas dižemo ih sve nove i nove. Entuzijazam može svašta učiniti, i naročito, počiniti.
Slobodan Šnajder
Politika, 24/10/2009]
|
|
